уторак, 29. октобар 2013.

PREMA NOVOM OBZORJU RAZUMIJEVANJA POLILOŠKOG

PREMA NOVOM OBZORJU RAZUMIJEVANJA POLILOŠKOG

(Vesna Krmpotić, “Portret majke Indije”
Profil, Multimedija, Zagreb, 2013.)

U materijalnoj dimenziji bivstvovanja naše je doba determinirano kompleksnošću raznovrsnih procesa globalizacije.
U duhovnoj dimenziji koja uključuje i sve ono kulturalno, u najširem značenju, zbivaju se multikompleksni procesi planetarne polilogizacije.
Planetarizaciju kao polilogizaciju treba problematski artikulirati različito od onog globalizacijskog, iako čine životnu cjelinu našeg vremena.
Fenomenologija polilogizacije implicira višeglasje/mnogoglasje svih duhovnih tradicija, kultura, filozofija, religija čovječanstva, susretanje, prepoznavanje i zajedništvo različitih duhovnih i kulturnih svjetonazora, vrednota, duhovnih iskustava – i ima dublje I univerzalnije značenje od dijaloškog.
Dijaloško je integralni dio poliloškog.
“Govor o Drugom” I “Govor Drugog” postaje zbilja planetarnog u jednom novom, univerzalnom značenju polimodalnosti svih duhovnih tradicija.
Ono što je kroz duhovnu I kulturnu povijest nama znanog čovječanstva  uvijek bilo dijaloške paradigme  - sada postaje poliloško.
Ne radi se više samo o dodirima I/ili srazu različitih civilizacija I prožimanju različitih kultura.
Zbiva se planetarni novum.
Dosad se primarno ono dijaloško sagledavalo u kontekstu Zapad/Istok ili Istok/Zapad intendiranju.
Primjenjivane su I različite metode filozofsko/duhovne atribuirane hermeneutike.
Tako metoda kontrastiranja ili metoda kompariranja – najčešće kao jedinstveni kontrastivno/komparativni pristup (npr. Veljačić).
Ili paradigma univerzalnosti (Jaspers); još ranije filozofikacija Istočnog u cjelini kroz određenja metafizičke tradicije zapadnjačke filozofije (Schopenhauer, Nietzsche) ili Hegel.
Bilo je to ono pred-poliloško filozofsko-duhovno u modusima određenih filozofskih koncepcija ili sustava mišljenja.
Sada u planetarnoj dimenziji polilogizacije u prvi plan dolaze dvije nove “metode”.
One su mnogo više od metoda određene discoursima gnoseologije/epistemologije.
Zo supristupi homogenizacije I metanoizacije.
Ono što smjera METANOI ljudskog u božansko, uzlazu prema supramentalnosti (Aurobindo), pripada u spiritualnu fenomenologiju procesa guruizacije I avatarizacije.
To je izuzetno značajno u dimenziji polilogizacije.
Počelo je krajem 19 stoljeća dolaskom duhovnih učitelja na Zapad.
Tu su I začeci poliloške suvremenosti/budućnosti.
Metoda homogenizacije uključuje u sebe I metode kontrastiranja/kompariranja ali je I korak dalje.
Djelo “Portret majke Indije” prezentira primjenu te metode koncipiranu paradigmatski unutar duhovno-filozofskih kategorija jedinstvenosti, prvorođenosti, samosvojnosti, svevremenosti I jednosti.
Knjiga uvodi u područje poliloške sveprisutnosti elemenata jedne jedinstvene  duhovne I kulturne tradicije/tradicija Bharata-varše.
Raznovrsne teme/fragmenti te tradicije artikulirani su na izuzetno stručan način.
Vesna Krmpotić kao znalac sa Izvora govori jezikom Izvora.
Najviša vrijednost toga jest bliskost njezine duhovne osobnosti I kazivanja sa značenjem metanoizacije.
Nadilazi ravan “informiranja” ili upoznavanje kroz znanje.
Autorica je učenica Sathya Sai Babe, Maha-Avatara, Sikaznika kali-yuge, učenica u najdubljem duhovnom značenju urastanjem osobne duhovnosti u duhovnost Istine Avatarstva.
Sai je Sad-guru našeg doba.
Autorica je I najznačajnija poetesa na ovim našim prostorima, jedinstvena svojim duhovnim pjesnikovanjem.
Još nešto značajno.
Preporučujemo hrvatskim jezikoslovcima da istražuju književni opus pjesnikinje u modusu bogastva novih jezičnih izraza kojima obogaćuje hrvatski jezik, ne samo u “tehničkom” značenju, već tradicijskom I duhovnom.
Upućujemo na bogospjev “Bijela Kula”.
U slikarskim likovnim umjetnostim,a, naročito portretiranju, postoji tehnika kroki-crteža.
Uobičajeno, kroki je faza pripreme ali I savršenog načina crteža, I portreta.
Vrhunski majstor u portretiranju kroki-perfekcionizmom postiže I savršenstvo likovnog izraza.
Nešto slično kao haiga u komponiranuu haiku trostiha.
Tako autorica duhovnim “krokiziranjem” “portretira” bezmjernost tisućolikosti bharatske duhovne tradicije I života.
Po tome je I ona jedinstvena u modalitetima različitosti pristupa toj izuzetnoj duhovnoj arei Istoka.
Ono poliloško in nuce ne primarizira  nijednu duhovnu tradiciju u odnosu na druge u pluriverzumu decentralizirane subjektne etnocentričnosti I ethno-topiji, već integralno pripada ozbiljenju pune vrijednosti originernosti I digniteta svake duhovne I civilizacijske posebnosti.
Pradrevnost sanathanadharmičke jedinstvenosti obvezuje na artikulaciju svakog posebitog temata ili prikaza.
Autorica neprestanoupućuje na to, slijedeći Saiev bogonauk.
Time nadilazi svaku znanstvenu ili filozofsku aproksimaciju koja teži “konačnosti” I “potpunosti” znanja o onom što nadilazi dimenziju znanstvenog I filozofskog uma.
Potpuno ispravno ukazuje na veličinu I istinosnost drevnosti vedskog I prevedskog corpusa znanja I duhovnih iskustava.
To Znanje jest I vraćanje Izvora u ljudski svijet – tako posredno poliloški I kroz načine koji homogeniziraju suvremenu duhovnost.
U susretu razlika u poliloškom zajedništvu s Drugim, “Indija je guru svim drugim kulturama”, čime se artikulira I pitanje primogeniture u onom duhovnom svake pojedine tradicije.
Tu je I pitanje perenijalnosti I svega onog što konstituira obzorja suvremene duhovnosti.
Od prvih gradova Saraswati civilizacije I onih ranijih u rađastanskoj pustinji Tara, pa sve do danas
“preko” dolaska Arja – traje kontinuitet kroz sve povijesne diskontinuitete  jedne primordijalne duhovnosti koju možemo signirati k roz “evolutivnost “ tantra/yoge sve do naših dana.
Tako I sa znanošću, umjetnošću etc.
To treba neprestano imati u vidu kada se govori o spiritualnoj dubini I telosu bharatskih tradicija.
“Vede su bile početak ljudske potrage za istinom”.
Ali, I još ranije!
Pjesnikujući, autorica to implementira bogospjevom.
“Temeljna misao atman-brahman je u srcima kao sjeme, a kao krošnja nad kontinentom” - mi bi dodali- svijetom.
Mnogo pitanja otvara nova pitanja – tako npr. o brahmi pismu, o “odnosu” tog pisma I sanskrta, o upanishadama ne kao “teološkom razmišljanju već iskustvu duhovnog života” (Tagore) etc., o njima kao “Božjem šapatu čovjeku” (Sai) etc.
Posebnu vrijednost ima I “portretiranje” velikih duhovnih osobnosti te tradicije (Gandhiji, Tagore, Vivekananda, Vinoba Bhave I drugi).
Tom odabiru svakako bi trebalo dodati I Aurobinda I još neke.
Artikulirajući unikatnost I izvornost vrednota indijskih duhovnih tradicija, autorica se drži povijesne I duhovne “činjeničnosti”  I ne romantizira kao nekada u vrijeme Schopenhauerovih učenika.
Temeljitošću prikaza in modo “krokiziranja” ukazuje na primjenu metode homogeniziranja koja ima posebnu polilošku validnost.
Panditizam znanstvene akribije analitičkog uma pokazuje se preuskim I podložnim ograničenjima teorijskog discoursa, u indologiji I srodnim znanostima.
Poliloška dimenzioja suvremene duhovnosti svoju najvišu mogućnost ima u “metodi” metanoizacije ali I spomenuta knjiga tome je na tragu.
Uvažavanje njezine vrijednosti I dometa tek dolazi.


dr. sc. Jadran Zalokar


U Rijeci, na vidikovcu, mjeseca srpnja 2013. godine