PREMA NOVOM OBZORJU RAZUMIJEVANJA POLILOŠKOG
(Vesna Krmpotić, “Portret majke Indije”
Profil, Multimedija, Zagreb, 2013.)
U materijalnoj dimenziji bivstvovanja naše je doba
determinirano kompleksnošću raznovrsnih procesa globalizacije.
U duhovnoj dimenziji koja uključuje i sve ono kulturalno, u
najširem značenju, zbivaju se multikompleksni procesi planetarne
polilogizacije.
Planetarizaciju kao polilogizaciju treba problematski
artikulirati različito od onog globalizacijskog, iako čine životnu cjelinu
našeg vremena.
Fenomenologija polilogizacije implicira
višeglasje/mnogoglasje svih duhovnih tradicija, kultura, filozofija, religija
čovječanstva, susretanje, prepoznavanje i zajedništvo različitih duhovnih i
kulturnih svjetonazora, vrednota, duhovnih iskustava – i ima dublje I
univerzalnije značenje od dijaloškog.
Dijaloško je integralni dio poliloškog.
“Govor o Drugom” I “Govor Drugog” postaje zbilja planetarnog
u jednom novom, univerzalnom značenju polimodalnosti svih duhovnih tradicija.
Ono što je kroz duhovnu I kulturnu povijest nama znanog
čovječanstva uvijek bilo dijaloške
paradigme - sada postaje poliloško.
Ne radi se više samo o dodirima I/ili srazu različitih
civilizacija I prožimanju različitih kultura.
Zbiva se planetarni novum.
Dosad se primarno ono dijaloško sagledavalo u kontekstu
Zapad/Istok ili Istok/Zapad intendiranju.
Primjenjivane su I različite metode filozofsko/duhovne
atribuirane hermeneutike.
Tako metoda kontrastiranja ili metoda kompariranja –
najčešće kao jedinstveni kontrastivno/komparativni pristup (npr. Veljačić).
Ili paradigma univerzalnosti (Jaspers); još ranije
filozofikacija Istočnog u cjelini kroz određenja metafizičke tradicije
zapadnjačke filozofije (Schopenhauer, Nietzsche) ili Hegel.
Bilo je to ono pred-poliloško filozofsko-duhovno u modusima
određenih filozofskih koncepcija ili sustava mišljenja.
Sada u planetarnoj dimenziji polilogizacije u prvi plan
dolaze dvije nove “metode”.
One su mnogo više od metoda određene discoursima
gnoseologije/epistemologije.
Zo supristupi homogenizacije I metanoizacije.
Ono što smjera METANOI ljudskog u božansko, uzlazu prema
supramentalnosti (Aurobindo), pripada u spiritualnu fenomenologiju procesa
guruizacije I avatarizacije.
To je izuzetno značajno u dimenziji polilogizacije.
Počelo je krajem 19 stoljeća dolaskom duhovnih učitelja na
Zapad.
Tu su I začeci poliloške suvremenosti/budućnosti.
Metoda homogenizacije uključuje u sebe I metode
kontrastiranja/kompariranja ali je I korak dalje.
Djelo “Portret majke Indije” prezentira primjenu te metode koncipiranu
paradigmatski unutar duhovno-filozofskih kategorija jedinstvenosti,
prvorođenosti, samosvojnosti, svevremenosti I jednosti.
Knjiga uvodi u područje poliloške sveprisutnosti elemenata
jedne jedinstvene duhovne I kulturne
tradicije/tradicija Bharata-varše.
Raznovrsne teme/fragmenti te tradicije artikulirani su na
izuzetno stručan način.
Vesna Krmpotić kao znalac sa Izvora govori jezikom Izvora.
Najviša vrijednost toga jest bliskost njezine duhovne
osobnosti I kazivanja sa značenjem metanoizacije.
Nadilazi ravan “informiranja” ili upoznavanje kroz znanje.
Autorica je učenica Sathya Sai Babe, Maha-Avatara, Sikaznika
kali-yuge, učenica u najdubljem duhovnom značenju urastanjem osobne duhovnosti
u duhovnost Istine Avatarstva.
Sai je Sad-guru našeg doba.
Autorica je I najznačajnija poetesa na ovim našim
prostorima, jedinstvena svojim duhovnim pjesnikovanjem.
Još nešto značajno.
Preporučujemo hrvatskim jezikoslovcima da istražuju
književni opus pjesnikinje u modusu bogastva novih jezičnih izraza kojima obogaćuje
hrvatski jezik, ne samo u “tehničkom” značenju, već tradicijskom I duhovnom.
Upućujemo na bogospjev “Bijela Kula”.
U slikarskim likovnim umjetnostim,a, naročito portretiranju,
postoji tehnika kroki-crteža.
Uobičajeno, kroki je faza pripreme ali I savršenog načina
crteža, I portreta.
Vrhunski majstor u portretiranju kroki-perfekcionizmom
postiže I savršenstvo likovnog izraza.
Nešto slično kao haiga u komponiranuu haiku trostiha.
Tako autorica duhovnim “krokiziranjem” “portretira”
bezmjernost tisućolikosti bharatske duhovne tradicije I života.
Po tome je I ona jedinstvena u modalitetima različitosti
pristupa toj izuzetnoj duhovnoj arei Istoka.
Ono poliloško in nuce ne primarizira nijednu duhovnu tradiciju u odnosu na druge u
pluriverzumu decentralizirane subjektne etnocentričnosti I ethno-topiji, već
integralno pripada ozbiljenju pune vrijednosti originernosti I digniteta svake
duhovne I civilizacijske posebnosti.
Pradrevnost sanathanadharmičke jedinstvenosti obvezuje na
artikulaciju svakog posebitog temata ili prikaza.
Autorica neprestanoupućuje na to, slijedeći Saiev bogonauk.
Time nadilazi svaku znanstvenu ili filozofsku aproksimaciju
koja teži “konačnosti” I “potpunosti” znanja o onom što nadilazi dimenziju
znanstvenog I filozofskog uma.
Potpuno ispravno ukazuje na veličinu I istinosnost drevnosti
vedskog I prevedskog corpusa znanja I duhovnih iskustava.
To Znanje jest I vraćanje Izvora u ljudski svijet – tako
posredno poliloški I kroz načine koji homogeniziraju suvremenu duhovnost.
U susretu razlika u poliloškom zajedništvu s Drugim, “Indija
je guru svim drugim kulturama”, čime se artikulira I pitanje primogeniture u
onom duhovnom svake pojedine tradicije.
Tu je I pitanje perenijalnosti I svega onog što konstituira
obzorja suvremene duhovnosti.
Od prvih gradova Saraswati civilizacije I onih ranijih u
rađastanskoj pustinji Tara, pa sve do danas
“preko” dolaska Arja – traje kontinuitet kroz sve povijesne
diskontinuitete jedne primordijalne
duhovnosti koju možemo signirati k roz “evolutivnost “ tantra/yoge sve do naših
dana.
Tako I sa znanošću, umjetnošću etc.
To treba neprestano imati u vidu kada se govori o
spiritualnoj dubini I telosu bharatskih tradicija.
“Vede su bile početak ljudske potrage za istinom”.
Ali, I još ranije!
Pjesnikujući, autorica to implementira bogospjevom.
“Temeljna misao atman-brahman je u srcima kao sjeme, a kao
krošnja nad kontinentom” - mi bi dodali- svijetom.
Mnogo pitanja otvara nova pitanja – tako npr. o brahmi
pismu, o “odnosu” tog pisma I sanskrta, o upanishadama ne kao “teološkom
razmišljanju već iskustvu duhovnog života” (Tagore) etc., o njima kao “Božjem
šapatu čovjeku” (Sai) etc.
Posebnu vrijednost ima I “portretiranje” velikih duhovnih
osobnosti te tradicije (Gandhiji, Tagore, Vivekananda, Vinoba Bhave I drugi).
Tom odabiru svakako bi trebalo dodati I Aurobinda I još
neke.
Artikulirajući unikatnost I izvornost vrednota indijskih
duhovnih tradicija, autorica se drži povijesne I duhovne “činjeničnosti” I ne romantizira kao nekada u vrijeme
Schopenhauerovih učenika.
Temeljitošću prikaza in modo “krokiziranja” ukazuje na
primjenu metode homogeniziranja koja ima posebnu polilošku validnost.
Panditizam znanstvene akribije analitičkog uma pokazuje se
preuskim I podložnim ograničenjima teorijskog discoursa, u indologiji I srodnim
znanostima.
Poliloška dimenzioja suvremene duhovnosti svoju najvišu
mogućnost ima u “metodi” metanoizacije ali I spomenuta knjiga tome je na tragu.
Uvažavanje njezine vrijednosti I dometa tek dolazi.
dr. sc. Jadran Zalokar
U Rijeci, na vidikovcu, mjeseca srpnja 2013. godine
