петак, 17. децембар 2010.

Tatjana Debeljacki


четвртак, 16. децембар 2010.

KNJIZEVNO PERO



Sadrzaj 1

Check out this SlideShare Presentation:

недеља, 5. децембар 2010.

Vesna Parun











Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

RIJEKA I MORE

On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gdje je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

петак, 3. децембар 2010.

LJUBAVNICI /Visen Andres Esteljes

LJUBAVNICI Tijelo želi tijelo
Ausiàs March

“U Valenciji nije nam bilo ravnih.
Žestoko se voljesmo od jutra do mraka.
Prisjećam se svega dok rastireš rublje.
Silne su godine prošle; svašta se zbilo.
Još me zgrabi onaj vjetar ili ljubav
pa se grleć i ljubeć valjamo po tlu.
Za nas ljubav nije dražesna navika,
umjerenost, lijepe manire i odijela
(nek nam oprosti čistunac López-Picó).
Odjednom se budi, ko stari uragan,
i baca nas na tlo, spaja nas i gura.
Poželjeh, tu i tamo, uglađenu ljubav,
da ti uz zvuk gramofona ovlaš ljubim
najprije rame,a potom resicu uha.
Ljubav je naša ljubav gruba i divlja,
za tlom ćutimo gorku čežnju
što plazitnas po njemu goni, ljubeć se i grebuć.
I što se tu može? Priprosto je, znam već.
Za Petrarcu ne znamo, ni za mnogo tog.
Za Ribine Stance i Bécquerove Rime.
A potom, nehajno opruženi na tlu,
shvaćamo da smo barbari, da nije red,
da već smo u godinama, i tako to.
U Valenciji nije nam bilo ravnih,
jer takvih ljubavnika malo je rođeno.”


ELS AMANTS
La carn vol carn
Ausiàs March
“No hi havia a València dos amants com nosaltres.
Feroçment ens amàvem del matí a la nit.
Tot ho recorde mentre vas estenent la roba.
Han passat anys, molts anys; han passat moltes coses.
De sobte encara em pren aquell vent o l’amor
i rodolem per terra entre abraços i besos.
No comprenem l’amor com un costum amable
com un costum pacífic de compliment i teles
(i que ens perdone el cast senyor López-Picó).
Es desperta, de sobte, com un vell huracà,
i ens tomba en terra els dos, ens ajunta, ens empeny.
Jo desitjava, a voltes, un amor educat
i en marxa el tocadiscos, negligentment besant-te,
ara un muscle i després el peçó d’una orella.
El nostre amor és un amor brusc i salvatge,
i tenim l’enyorança amarga de la terra,
d’anar a rebolcons entre besos i arraps.
Que voleu que hi faça! Elemental, ja ho sé.
Ignorem el Petrarca i ignorem moltes coses.
Les Estances de Riba i les Rimas de Bécquer.
Després, tombats en terra de qualsevol manera,
comprenem que som bàrbars, i que això no deu ser,
que no estem en l’edat, i tot això i allò.
No hi havia a València dos amants com nosaltres,
car d’amants com nosaltres en són parits ben pocs.”


Visen Andres Esteljes (Vicent Andrés Estellés, 1924, Buržasot–1993, Valensija) je najznačajniji valensijanski pesnik XX veka. Centralne teme njegove poezije su smrt i seks uvek s tačke gledišta svakodnevnog, narodnog života. Njegova poezija je jednostavna, direktna i ponekad čak i vulgarna. Estreljesove pesme prevedene su na više od deset jezika.