LIDIJA
PAVLOVIĆ-GRGIĆ
VILM
Od desete do petnaeste
godine Miru je skoro svake noći zarobljavao isti san. Čim bi sklopila korice
umornog dana punog učenja i igre, preselila bi se na neki veliki crni otok
okružen žabokrečinom i truleži. Na tom sablasnom komadu kopna nije raslo ništa
osim metalnih hrastova s krošnjama punim dozrelih svjetlucavih žirova i oštrog
kamenja. Krupnim smeđim očima sleđenim od straha odmjeravala je taj jezivi
teren koji je sličio na mnogo puta uvećanu hrpu željeznog otpada ispod prozora
njezine sobe. Na tom mjestu se često igrala, iako su je stariji upozoravali da
se ne penje po autodijelovima, limu, sajlama i ratkapama koje je pored
automehaničarske radnje odlagao njezin stric Ante. Dugo je, osvrćući se oko
sebe, koračala ukrug, shvativši da je sama na otoku. I taman kad bi počela
razmišljati kako se odatle izbaviti, niotkud bi se pojavio neki vojnik. Bio je
visok, plav, u njemačkoj uniformi, ali bez šljema. Takve je mnogo puta vidjela
u partizanskim filmovima. Samo, ovaj nije imao oružje i izgledao je nekako
pitomo, pomalo izgubljenog pogleda.
– Hej, djevojko! – obratio bi joj se
približavajući se.
"Ovaj je Švabo, odakle zna moj
jezik?", mislila je u sebi, dok se opreznim korakom unatrag udaljavala od
neočekivanog susreta.
– Hej, neću ti ništa! Trebam tvoju pomoć!
– primjećivao je njezin strah. Ona bi nakon tih riječi potrčala i pala na jednu
šiljatu stijenu, na kojoj bi ostao krvav trag. Vojnik bi dotrčao i primio joj
drhtave ruke, molećivo uperivši u nju plave zjenice.
– Neću ti ništa, ne boj se – prošaptao bi
i iz džepa izvadio zavoj te joj zamotao veliku crvenu liniju na lijevom dlanu.
– Tko si ti? – pitala ga je.
– Ja sam Wilhelm. Iz Hamburga sam. Zovi
me Vilm, ali nije važno moje ime. Trebamo pobjeći odavde.
– Kako?
– Ne znam. Ovo je tvoj kraj, mislio sam
da znaš putove. Ipak si tu odrasla.
– Odrasla? Ja sam još dijete...
– Ti dijete! Hahahaha!
– Da, ja sam još djevojčica.
– Zakleo bih se da imaš dvadeset i nešto
godina. Pogledaj tu kosu, stas... Oči me sigurno ne varaju.
– Oči, stas... – ponavljala je Mira,
zagledajući svoje ruke i noge koje su odjednom postale duže nego trenutak
ranije kad ih je uvila u toplu, frotirnu pidžamu s cvjetićima, koja joj je sad
bila do pola ruku i nogu.
– Imaš mrlju od mlijeka na licu, popravi
to – pokazao je, dodajući joj malo napuknuto džepno ogledalce.
– Isuse... Što? – promatrala je Mira u
nevjerici svoje lice koje se izdužilo i dobilo nekoliko bora oko očiju, a na
ramena joj je padala kosa obojana u crveno.
– Što je? Nešto sam pogrešno rekao?
– Crvena kosa! Kako? Kako je moguće?! Ja
sam još djevojčica! – ponavljala je Mira s rukama na grudima koje su odjednom
bile poput onih u njezine tete Slavice.
– Djevojko, ne čudi se. Predivna si, ali
nećemo sad o tome. Kako ćemo pobjeći odavde? – Vilm je pokušavao otjerati
njezinu zbunjenost.
– Ali, ja nemam ni petnaest godina...
– Dobro, nemaš. Nego, imaš li ikakvu
ideju? Kako pobjeći? – bio je uporan Vilm.
– Ne znam...
– Kako se zoveš?
– Mira.
– Dobro. Razmisli malo. Znaš li neki put
do kopna? Malo sam lutao okolo i mislim da smo na nekom otoku.
Mira se malo pribrala i pogledala uokolo.
Dokle joj je oko sezalo, prostirala se mračna baruština iz koje su u daljini
virili vršci krovova kuća njezinih susjeda i drveća oko njih, a iz guste smeđe
vode dizao se neki neobičan miris. Opor. Tvrd. Grebao je nosnice i ujedao za
oči. Sve više i više. Plavetnilo je bilo zarobljeno crnim oblacima iz kojih je
iskrilo.
– Moja se kuća ne vidi. Što se dogodilo?
– Ne znam, ali znam da moramo naći izlaz
odavde – ponavljao je Vilm.
– Hajdemo obići otok, možda postoji neki
most...
– Dobro. Kad nemaš bolju ideju, idemo...
– Kako si završio ovdje?
– Ne znam, a ti?
– Ne znam. A kako tako dobro znaš moj
jezik?
– Ne znam.
– Pa kako ga govoriš?
– Ne znam ni to. Čuj, hodaj i ne pitaj
ništa. Važno je samo da se izbavimo odavde – zaključio je i nastavio birati
procjepe između oštrih kamenih prepreka. Mira je krenula za njim. Nakon
nekoliko koraka stijene su odjednom postale oštre kao bajuneti.
– Vratimo se natrag! – uplašila se,
vidjevši da je Vilm zateturao i umalo svom težinom pritisnuo jedan šiljak.
– Ali gdje?
– Ovaj otok izgleda poput velikog, zlog
ježa! Miri je, nakon što je shvatila da je čitav prostor
oko njih prerastao u sive pola metra
visoke bodlje, sva krv jurnula u pete. Zastali su.
– Što sad?
– Ne znam... Još je i pakleno vruće –
prošapta Vilm otkopčavajući okovratnik.
– Pa mora ti biti vruće u toj uniformi,
zakopčao si se do nosa.
– Tako treba, to je red. Ali, sad ću se
otkopčati.
– Je li sad bolje?
– Da. Što sad?
– Pokušajmo se popeti. Možda tako vidimo
neki izlaz.
– Pametna djevojka. Idemo, ali oprezno.
Čini mi se da ove stijene postaju sve oštrije.
Uspjeli su se probiti
između nekoliko kamenih noževa, ali dalje nisu mogli. Ostali su zbijeni na
pedlju zemlje, dok se oko njih množilo oštro kamenje iz kojeg je počela
izbijati gusta, siva, smrdljiva para.
– Ne možemo dalje. Odustajem...
– Ali, Vilm! Pokušajmo još nešto...
– Kako? Vidiš da smo zaglavljeni ovdje –
pokaza vojnik i jednom rukom otkopča još nekoliko dugmadi te iz njedara izvadi
sliku s koje se smiješila neka mlada žena s bebom, a drugom zagrli svoju
suputnicu.
– Ne boj se, misli na nešto lijepo...
Zamisli da sam ja tvoj najbolji prijatelj. Ne boj se! – pokušavao ju je
utješiti dok se tresla u njegovom čvrstom zagrljaju.
Nekoliko trenutaka su
stajali bez riječi, a onda primijetiše kako se metalne hrastove grane
približavaju dok se pod njihovim nogama crvenilo užareno tlo.
– Vilm! Ne... Vilm!
– Šuti, misli na nešto lijepo...
– Ne želim umrijeti, Vilm! Neeeeee! –
prolamao se očajnički vrisak iz Mirinih usta, dok su se oštrice, listovi,
žirovi i grančice utiskivali u njihova tijela.
– Misli na nešto lijepo – stenjao je
Vilm.
– Neeeeee!
– Misli... – Vilmov se pogled zaledio,
stiješnjen između dvije oštre mreže pune žirova, a ispod nogu mu je izbila
lava, gutajući i Mirine noge, iz kojih je, iz bezbroj uboda, liptala krv.
– Neeeeeee! – zadnjim je atomima snage
vapila za čudom, stišćući Vilmove krvave obraze. Bol je bila neizdrživa. Počela
je gubiti svijest i uranjati u tupilo.
– Ne... – izgovorila je u mislima i
zadnji put udahnula.
***
– Miro, Miro! Budi se! – ulijetala je
majka u sobu svaki put nakon nepodnošljivih krikova.
– Mama! Mama! Gdje je Vilm?
– Koji Vilm? Draga, pa ti si opet mokra
kao da si plivala! Evo malo vode. Idemo se presvući i osušiti kosu.
– Mama, nema Vilma...
– Nema, neće ti on ništa, to je bio samo
san. Ššššš... – milovala je Ljilja Mirino blijedo lice orošeno grašcima znoja,
misleći kako će sutra opet zakasniti u trgovinu.
– Mama, mogu li spavati u dnevnom
boravku?
– Možeš. Idemo se prvo presvući i srediti
kosu.
Miru je nakon
presvlačenja i sušenja kose čekao trosjed pored velikog prozora s pogledom na
pustu uličicu. Mama bi je ušuškala i sačekala da zaspi. I skoro svake noći
tako. Nadala se da će dijete, nakon brojnih molitvi dobrog fratra Luke, koji je
često navraćao i, škropeći Mirinu sobu, zazivao Isusa, Mariju i sve svete,
prestati ružno sanjati. No, nije pomoglo, iako se nadala da će to riješiti sve
probleme. O Mirinim noćnim morama ni s kim nije razgovarala, samo s mužem,
kojeg su također svake noći budili bolni urlici. Kad bi sve ispričala svojim prijateljicama,
one bi joj, znala je, savjetovale da potraži pomoć kod vidovnjaka, gatara i
raznih drugih koji navodno skidaju uroke. Nije vjerovala da itko osim Boga može
pomoći. No, nakon nekog vremena fratru je rekla da ne dolazi tako često, jer
joj je neugodno što se toliko zamara i gubi dragocjene sate zbog njezine kćeri,
ali je on bio uporan. Dolazio je kad je god imao malo slobodnog vremena, no i
dalje nije pomagalo. Nisu bile od pomoći ni Ljiljine kilometarske molitve, ni
hodočašće u Sinj i Mariju Bistricu. Čak i u Lurd je išla. Djevojčica se
svejedno družila s Vilmom i trpjela posljedice tih susreta.
– Miro, moli se i ti da sve ovo prođe –
govorio joj je fratar nakon molitve i blagoslova.
– Ali, velečasni, ja se molim.
– Moli se još malo više.
– Ja se molim i za Vilma. On je dobar,
uvijek me zagrli u snu i kaže da mislim na nešto lijepo.
– Ali Vilm je samo san.
– Nije. On uvijek dođe. I kaže da mu
treba pomoć...
– Miro, moli se i sve će biti u redu.
Izdrži još malo, pa neće više dolaziti.
– Nadam se – uzdahnula bi Mira
ispraćajući svog vjeroučitelja.
Vilm ju je zaobilazio
jedino kad bi zaspala u dnevnom boravku, ali je ona mrzila neudobni ležaj i buku
koja bi je u šest sati, nakon buđenja roditelja, prenula iz sna. Uvijek se
iznova nadala da će Vilm nekad zaboraviti navratiti te je uporno odlazila na
spavanje u svoj šareni kutak s plišanim medama i posterima pop zvijezda, koji
se svake noći pretvarao u prostor za mučenje. Vidjevši da se kćerkini snovi tu
ne smiruju, otac je odlučio preurediti ostavu u dječju sobu, a mučilište
pretvoriti u ostavu. Nekoliko sunčanih dana nakon svršetka škole bilo mu je dovoljno
da to uradi. Mira nije bila oduševljena što će odsad spavati u prostoriji u
kojoj su donedavno bili spremljeni krumpiri, kiseli kupus i ostale kućanske
potrepštine i nepotrepštine, ali nije se mogla buniti. Učitelj Mirko je bio
čovjek kojem se ono što naumi nije moglo izbiti iz glave. Ljilja je bila
presretna kad se probudila, shvativši da joj je protekle, prve Mirine noći u
novoj sobi, san ostao netaknut. A djevojčica se brzo naviknula da prozori
njezine sobe sad, umjesto na Antin otpad, gledaju na šareni vrt susjeda Marka.
***
Godine su prolazile, a
Vilm se nije pojavljivao. Mira je, dok si trepnuo, već bila na fakultetu.
Upisala je studij teologije, želeći postati vjeroučiteljica. Često je išla u
župni ured po knjige koje bi joj nabavljao fra Luka. Nakon dugogodišnjeg
izbivanja i služenja u drugoj župi, on se ponovno vratio u mjesto u kojem je
održao svoju mladu misu. Jednom ga nije zatekla, ali je na izlazu iz dvorišta
crkve srela jednog starog znanca njezine pokojne bake Matije.
– Hvaljen Isus i Marija!
– Uvijek hvaljeni!
– Kako ste, djede Lovro?
– Dobro sam, tražio Luku, ali ga nema, a
jedva sam došao. Srećom, živim blizu. Kako si ti?
– Dobro. Došla sam po neke knjige.
– A ja platiti misu svojoj Anđi. Bio sam
nedavno na Matijinoj godišnjici, ali sam odmah morao kući, došao mi iz Njemačke
sin s djecom.
– Nisam Vas primijetila.
– Ja tebe jesam. Nisam te dugo vidio. Sad
imaš crvenu kosu.
– Da.
– A nekad sam često navraćao, dok je
Matija bila živa. Znaš, oko vaše kuće se uvijek zbivalo nešto zanimljivo.
– Baka Matija je bila vesela žena, stalno
je okupljala društvo oko sebe. Sjećam se brojnih njezinih priča i zgoda.
– A sigurno ti je pričala i o Švabi.
Nešto mi sad on pade na um.
– Kakvom Švabi?
– Švabi, ispod hrasta. Napadao '43 na
staru školu, gdje su se krili partizani. Sigurno znaš o toj bitci, mnogo ljudi
je tu izginulo...
– Ne znam – stresla se Mira od spomena
riječi rat; jedan je završio prije samo nekoliko godina.
– Čuo sam kasnije da je to bio neki
momčić tvojih godina. Tek ga dopremili ovamo. I izrafalalo ga odmah. Puzao on
čitav kilometar, sve do vaše kuće, i ostao pod onim hrastom ispod kojeg Ante
ima otpad. Tvoj ga djed našao i tu zakopao. I kasnije njegova rodbina nekako
doznala gdje je i došli po njega...
– Vilm... – izusti djevojka i klonu. Kad
je došla sebi, oko sebe je vidjela mnoštvo ljudi.
– Miro, Miro! Jesi dobro? – tresao ju je
fra Luka, koji je netom stigao.
– Što se dogodilo? – spustila je djevojka
krvave dlanove s tjemena.
– Rekla si vilm, onesvijestila se i
nezgodno pala – objasnio je Lovro.
– Kakav vilm? – začudio se fra Luka.
– Ispričao sam joj o Švabi koji je bio
pokopan kod njihove kuće, ispod hrasta, znate... I ona se onesvijestila –
objasnio je Lovro.
– O Bože dragi... Zato je ružno sanjala –
zavrti glavom fra Luka. Uto dođe hitna pomoć i svi se strčaše oko Mire, a Lovro
im ispriča kako je pri padu glavom udarila o rub nogostupa.
– Nije mi ništa, zaista – govorila je dok
su je pregledali i previjali veliku ranu iznad čela.
– Ideš s nama, rana je duboka, moramo
šivati – ozbiljno je zvučao doktor.
– Dobro, samo ću nešto reći fra Luki.
– Ne može, idemo.
– Molim vas!
– Žurimo! Nemamo cijeli dan! – odsječe
doktor.
– Molim vas, javite mojima da sam u
hitnoj... – Mira se polako uspinjala u vozilo hitne pomoći.
– Idemo! – vozač je već bio spreman za
polazak.
– Hajde više! – doktor je pokazivao na
sat.
– Dobro... – mahnula je kroz prozor fra
Luki, koji je nesvjesno lomio prste, ispraćajući nijemi obris u prozorskom
staklu. Stajao je još dugo ukopan na mjestu, gledajući čas niz ulicu, čas u
oblake koji su se tiho povlačili pred sunčevim zrakama.
