Zlatko Martinko NESANICA

NESANICA
Noć još čini svoj put,

Iznad svega olovne težine ;

Oko primamilo srcu suho cvijeće

I pružene ruke za tek malo sunca.

Ne znamo više reći : ljubav !

Nismo čovjek koji služi časti,

Ne računajući pasje vrijeme

Koje stane u pješčani sat.

Gustoj pšenici zrelog klasja,

Pod nogama težački teret raste

K'o barskoj ptici crni mulj…

U potrazi smo za osloncem !

I mislimo ipak da bez glave

Noge i ruke drhte savršeno ;

Smisliti nov put u svoju jeku,

U povečerje tugaljivog džeza.

Život je sve još uvijek moguće,

Dok muzika nosi melodiju noći,

Bogatu blagim prikazima jutra.

Kad ljubav uhvati konce

Satkat će tišinu u srcu ;

Sve novo vrijeme neće teći

Da se zanos valja u vidicima

A nesanica gmiže po krovu

I traži zaspala mjesta tame

I ništa drugo u tišini noći.