четвртак, 01. октобар 2015.

ČISTOĆA I SAMOSVOJNOST

ČISTOĆA I SAMOSVOJNOST

(Jadran Zalokar, Haiku lungomarem, Mariborska literarna družba, Maribor, 2014)

Kao što (u svome pogovoru pod naslovom Haiku s dodirne crte) naglašava Marjan Pungartnik, ugledni slovenski književnik, urednik prve slovenske mrežne književne revije Locutio, zbirka Haiku lungomarem prva je pjesnička zbirka autora Jadrana Zalokara (rođen 29. srpnja 1947. u Ljubljani) na slovenskom jeziku, “takoreći povratak nakon dugih godina”.
Precizno, Haiku lungomarem je dvojezična hrvatsko-slovenska zbirka u kojoj su haikui nanizani u hrvatskom izvorniku i slovenskome (autorskom/autorovom; da je drugačije bilo bi valjda naznačeno!) prepjevu pri čemu valja dopustiti mogućnost da su (poneki) nastajali i obrnutim jezičnim slijedom ili čak kao dvoj(ezič)ni sublimat registriranih haiku-doživljaja.
Zbirka sadrži šezdeset i dva haikua, šezdeset i dva intenzivna trenutka što se urezuju u osjetilnu bilježnicu pjesnika-haiđina-šetača lungomarem. Lungomare je šetalište uz morsku obalu, dodirna crta mora i kopna iz Pungartnikova pogovora, konkretno opatijska šetnica, kojom je autor tko zna koliko puta prošao u sva doba dana svih godišnjih doba. Zato temeljna, noseća značajka ovih haikua jesu kigo, riječ koja sugerira vremensku postaju na putu kroz godinu, odnosno kisecu, “dubok osjećaj za prolazak vremena koji se iskazuje objektima i događajima dobnih ciklusa”.
Za razliku od većine zbirki haikua koje se uobičajeno organiziraju kroz nizove godišnjedobnih ciklusa, zbirka Haiku lungomarem posve lepršavo donosi svoje haikue napreskokce, slijedom kojem je nemoguće uhvatiti ikakvu strogoću poretka, slijedom koji je nesputan poput Zalokarovih leptirâ ili galebovâ:

u krilima galebova
najavljuje kišu
jesenji dan

Kao što je leptirast i galebast u silasku/slijetanju sa stranica autorove bilježnice na stranice otisnute knjige, tako je haiku Jadrana Zalokara i sadržajno širom otvoren poput leptirovih ili galebovih krila. Naime, on je kao slika pažljivo ukradena iz filmskoga niza, živa, pokretna (da, u zadanoj statici trostiha, ali - pokretna!), dok je ono što je prije nje bilo i ono što je poslije nje došlo ili dolazi tek naslutljivo, okvirno doduše određeno majstorski zapisanim haiku-trenutkom, ali u mogućim detaljima potpuno prepušteno iniciranoj čitateljskoj imaginaciji. Spektar mogućnosti koje se pritom slute “s obje strane” Zalokarova haikua jedna je od mogućih mjera njegove poetične snage i kakvoće.

kraj fontane
na grmlju naslonjena
polomljena štaka

Haiku je poezija koja (naoko) običnim stvarima i bićima dodjeljuje (u čitateljevu oku i umu) dimenziju i značenje koje tim bićima i stvarima jest imanentno, ali najčće ostaje svijetu nedostupno bez haiđinskoga posredovanja. Jadran Zalokar pokazuje se posredovateljem koji ne samo zapaža (istančano, nijansirano i vješto) nego i, već u trenutku zapažanja, duboko osjeća. Stoga kompozicija njegovih haikua, često odstupajući čak i od bliskosti metričkome kanonu 5-7-5, uključuje profinjenu empatijsku notu vokabularnog izbora, ritmike i pozicioniranja kiređija (stanke, predaha, cezure).

na gradskom travnjaku
skitnica i fotelja
prepušteni jutarnjem suncu

Opatijski lungomare, na kojemu sam i sâm ostavio priličan broj svojih koraka, ovom je odmjerenom zbirkom dobio primjereni spomenik (istina, Opatija se spominje tek u jednome haikuu, ovome koji slijedi, ali nam ponajprije izvire iz znanja o Zalokarovu riječkom domicilu, kao i iz ukupnosti motivike šezdesetak haiku-slika koje je čine).

i starčićima
je prohodan mostić
na opatijskoj plaži

Za kraj, budući da je i Pungartnikov pogovor punopravni dio cjeline Haiku lungomarem, valja ukazati na njegovo izdvojeno mišljenje koje se nudi na razmišljanje. Marjan Pungartnik, naime, haikuu “umjesto automatski muškoga roda pripisuje ženski i drži ga nesklonjivom imenicom”. O (ne)sklonjivosti haikua prijepori postoje i na hrvatskoj strani, pa ćemo ih ovom prilikom ostaviti - po strani. Ženskost haikua, međutim, koliko god se na prvi pogled i prvo čitanje doimala neprirodnom, čak i posve artificijelnom, može - ako ništa drugo - biti zanimljiva lingvističko-emocionalna projekcija o kojoj vrijedi porazmisliti i povesti računa.
Istodobno, (in)deklinabilnosti nam je vratiti se pogledom na šetnicu: glosari za talijanizam lungomare izričito tvrde da je nesklonjiva imenica dok Jadran Zalokar svojoj zbirci neobično prirodnom lakoćom, ali punoćom jezičnog osjećaja, daje naslov koji takvu tvrdnju opovrgava: da lungomare doista jest nesklonjiv apelativ, naslov zbirke bio bi Haiku po lungomare. Ali ne! Haiku lungomarem tako se ne samo svojim (tro)stihovima i njihovom poetikom i motivikom, već i čitavom aparaturom koja ih, nenametljivo, ali čvrsto i snažno prati, (us)postavlja kao poetski čisto i autorski samosvojno djelo.


Boris Nazansky